1358 je krenuo iz naših razgovora kad smo živjeli u inozemstvu.

Kad si daleko od doma, nekako još jasnije shvatiš što ti nedostaje. Mi smo tada često pričali o Dubrovniku. O njegovim ulicama, ljudima, mirisima, gužvi, jutarnjim kavama i svemu onome što je teško objasniti nekome tko ga nije doživio.

Sanja je Dubrovkinja. Rođena je ođe i Dubrovnik je jednostavno dio nje. Grad u kojem je odrasla, u kojem su joj obitelj, prijatelji i uspomene.

Vedran je Riječanin i Rijeka je dio njega. U Dubrovnik je prvi put došao kao turist, bez ideje da će mu taj grad jednog dana postati dom. Ali život je imao druge planove.

Baš iz te dvije različite, a opet povezane priče nastala je ideja za 1358.

Dok smo živjeli vani, počeli smo razmišljati kako napraviti nešto svoje. Nešto što će imati veze s Dubrovnikom, ali neće biti još jedan klasični suvenir. Htjeli smo napraviti nešto što bismo i sami nosili i što bi na jednostavan način pokazalo koliko nam Dubrovnik znači.

Jedna od stvari koja je Sanji ostala u sjećanju bila je naljepnica „Volim grad koji teče“ koju je često viđala u Rijeci na automobilima. Ta jednostavna poruka, bez puno objašnjavanja, nosila je snažan osjećaj pripadnosti. Upravo nam je taj način izražavanja bio inspiracija za ono što smo htjeli napraviti s 1358. Ne kopirati ideju, nego pronaći naš način da kroz jednostavnu poruku kažemo nešto o Dubrovniku i osjećaju koji prema njemu imamo.

Nismo odmah znali kako će sve izgledati. Ideje su se mijenjale, razgovori su se nastavljali, crtali smo, smišljali i ponovno počinjali. Ali od početka smo znali da to želimo napraviti zajedno.

I tako je, korak po korak, nastao 1358.

Sve smo osmislili i proveli nas dvoje. Od prve ideje i imena, preko izgleda brenda, majica i naljepnica, pa sve do svih onih sitnica koje se možda ne vide, ali bez kojih ovaj projekt ne bi postojao. Naravno, cijelim putem imali smo podršku ljudi oko nas — naših obitelji, prijatelja i dragih ljudi, ali i pomoć s nekih potpuno neočekivanih strana, često baš onda kada nam je bila najpotrebnija. Svima njima smo zahvalni jer su, na svoj način, postali dio ove priče.

Za Vedrana je 1358 i svojevrsna zahvala Dubrovniku. Gradu u koji je došao kao turist, a koji mu je s vremenom postao dom.

Za Sanju je to prilika da ljubav prema Dubrovniku, gradu u kojem je rođena, pretoči u nešto novo i osobno.

Za nas oboje, 1358 je puno više od majica i naljepnica. To je podsjetnik na vrijeme kada smo bili daleko od Hrvatske, a upravo smo tada još više shvatili koliko nam znače naša domovina i Dubrovnik.

Danas želimo taj osjećaj podijeliti s drugima.

Sa svima kojima je Dubrovnik na neki način postao dio života. Bilo da su ovdje rođeni, u njemu pronašli svoj dom ili ga jednostavno zavoljeli.

Jer ponekad dođeš negdje kao turist.

A onda, prije nego što shvatiš, taj Grad postane tvoj dom.

To je za nas 1358.